Kulturna baština – Kineski zid

Možda najpoznatija kineska građevina koju godišnje posjeti 10 milijuna domaćih i stranih turista, nekad jedinstven sustav obrambenih zidova s kulama, danas je skupina međusobno nepovezanih dijelova kao posljedice otuđenja dijelova zida za građevni materijal okolnih kuća.

Demoliranje je zabranjeno 1987. godine kada je Zid upisan u popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Najpoznatija kineska građevina koju godišnje posjeti 10 milijuna domaćih i stranih turista. Nekad je bila jedinstven sustav obrambenih zidova s kulama, no danas je skupina međusobno nepovezanih dijelova. Uzrok tomu je otuđivanje dijelova zida za građevni materijal okolnih kuća. Daljnje demoliranje zabranjeno je 1987. godine kada je Zid upisan u popis svjetske kulturne baštine UNESCO, a u stalnim renoviranjima nastoji ga se očuvati i od razornih sila prirodnih procesa.

Povijest
Početak gradnje Velikog zida seže daleko u prošlost, u razdoblje Zaraćenih država (476. – 221.), kada je manji broj susjednih zemalja gradio obrambene zidove oko svog teritorija zbog neprestanih međusobnih napada i upada u teritorije. Car Shi Huang iz dinastije Qin 221. godine osvaja Zaraćene države i ujedinjuje Carstvo te naređuje da se zidovi između nekadašnjih Država sruše. Od vanjskih zidova na sjevernoj granici stvara osnovu koja će za vrijeme dinastije Ming postati ono što je danas ostvareno kao Veliki kineski zid.

Unatoč raširenom vjerovanju kako je građen u cilju obrane od barbarskih plemena sa sjevera, prvotna svrha Zida bila je sprečavanje okolnih nomadskih plemena u krađi dobara koje su se prenosile okolnim putem. Transport velike količine materijala potrebnog za konstrukciju Zida zahtijevala je puno vremena i na nekim dijelovima, zbog teškog terena, bio je onemogućen te su se radnici okrenuli lokalnim resursima. Zid je građen od šarolikog materijala koji uključuje kamenje i stijene okolnih planina, zemlju, šljunak i drvo, a kao vezivni materijal korišteno je ljepljivo rižino brašno. Ne može se sa sigurnošću reći koliko je radnika bilo na ovome zadatku, ali se brojka kreće oko nekoliko stotina tisuća; većina Zida iz ovog razdoblja erodirala je uslijed utjecaja vjetra i okolnih voda te danas nalazimo samo manji dio nekadašnjeg zida.

Kasnije je nekoliko dinastija popravljalo i širilo teritorij Zida braneći se od napada osvajača sa sjevera, a neki dijelovi, građeni za vrijeme dinastija Jin i Yuan, nalaze se na prostorima današnje Mongolije. Ideja jedinstvenog Zida nastala je u Ming dinastiji koja je uvidjela slabost sustava 9 obrambenih područja čija je zadaća bila zaštita gotovo 2 500 kilometara duge sjeverne granice. Kako bi omogućili bolju i sigurniju komunikaciju među njima, a time i zaštitu od napada, u drugoj polovici 16. st. pa sve do propasti Ming dinastije 1664. g., stanovnici grade utvrđen sistem dugih zidova koristeći bolje tehnike povezivanja od onih korištenih za vrijeme dinastije Qin. Neposredan uzrok gradnje ovakvog sustava bili su stalni napadi mongolskih plemena koji su pritiskali Carstvo više iz trgovinskih razloga no pokoravajućih. Bolji uvjeti razmjene omogućeni su uspostavom brojnih trgovačkih točaka uzduž Zida koji su se održali do pada dinastije.
Tijekom 14. st. vijest o postojanju Zida proširila se drugim dijelovima kontinenta te su, zbog priča o njegovoj impozantnoj dužini i masivnosti, stari Arapi vjerovali kako ga je sagradio antički vladar Dhul-Qarnayn želeći zaštititi narod od razornih sila Goga i Magoga. Najraniji europski zapisi o čuvenom Kineskom zidu potječu iz 16. stoljeća. Za njih su zaslužni brojni moreplovci koji su istraživali široka prostranstva Kineskog carstva te su u Europu donijeli saznanja o novim, naprednim tehnikama koje su Kinu činile jednom od najnaprednijih država na svijetu.

Nakon poraza u oba Opijumska rata (1839 – 1860), koja su natjerala Kinu na otvaranje svojih luka i trgovinsku razmjenu sa stranim zemljama, Kineski zid postaje turistička atrakcija i pojavljuje se sve više zapisa o njegovoj povijesti i nadnaravnoj veličini. Jedna od najpoznatijih takvih zabluda je ona da ga se može golim okom vidjeti iz svemira koja je pojavljuje sredinom 18. st. i ostaje predmetom vjerovanja mnogih unatoč opovrgavanju teorije u 20. stoljeću.

Izgled
Njegovi između pet i sedam metara visoki i šest metara široki zidovi, čija širina negdje prelazi čak devet metara, u počecima su bili napravljeni od drva, kamenja i zemlje, sastavljene većinom od sedimentarnih stijena, a kasnije su zamijenjeni zidnim blokovima od opeke. Opeka je ubrzala radove zbog lakšeg manevriranja i postavljanja manjih cigla, a istovremeno bolje podnose vremenske uvjete.

Kako bi poboljšali komunikaciju između devet obrambenih garnizona koji su u vrijeme dinastije Ming štitili od napada sa sjevera, signalne kule građene su na vrhu planina ili drugih uzvisina radi brzog uočavanja upozorenja.
Kameni blokovi nastavili su se koristiti u gradnji temelja, kula i utvrda čiji se broj diže na njih 25 000. Najveća od njih je Zhenbeitai koja se nalazi u blizini granice s Unutarnjom Mongolijom. Visoka je 30 metara te nosi naziv „Srce Kineskog zida“ jer je bila važna vojno uporište na sjeveru. Tomu svjedoči i podatak da je svega 800 m dalje postojao umjetno stvoren gradić, Horse Trade City, točka trgovinske razmjene između Kineza i Mongolaca. Utvrda gleda na početak zida na istoku, prolaz Shanghaiguan, gdje počinje gotovo 8 850 km duga kompilacija zida koji završava u Lop Nuru na zapadu zemlje.

(Izvor: www.ki.unizg.hr)

Leave a Reply

Theme BCF By aThemeArt - Proudly powered by WordPress .
BACK TO TOP